Bjesnoća

U povijesti čovječanstva ta je bolest ostala zabilježena kao najstrašnija bolest čovjeka i domaćih i divljih životinja koje ga okružuju. A pas je veoma često posrednik u prijenosu na čovjeka. U našoj zemlji svake godine umire desetak ljudi od ugriza bijesne životinje. U ostalim krajevima svijeta ona je mjestimice jako raširena, a mjestimice posve iskorijenjena. Uzročnik bolesti je virus koji se u prirodi nalazi i širi među divljim glodavcima. Iz tog prirodnog rezervoara povremeno buknu epizootije ili čak enzootije bjesnoće, uglavnom među lisicama i drugim divljim životinjama. Preko njih bjesnoća kadšto zađe i među domaće životinje, a pas je može prenijeti i na čovjeka. Bjesnoća koja trajno tinja u prirodi zove se silvatičnom ili šumskom bjesnoćom, a ako se useli u gradove, dakle, među pse i ljude, nazivamo je urbanom ili gradskom bjesnoćom.
Uzročnik bolesti, virus bjesnoće, u bolesnih se životinja nalazi u slini. Kad bolesna životinja ugrize drugu životinju ili čovjeka, virus dospije u živčano tkivo kože i odatle putuje u mozak. Trajanje inkubacije ovisi o mjestu ugriza. Ona može biti veoma kratka, a prema nekim podacima može trajati i godinama. Zabilježen je podatak da se čovjek razbolio od bjesnoće čak 12 godina nakon ugriza bijesne životinje. Kad virus dospije u mozak počinju se javljati znaci bjesnoće. Bolest je stravična ponajviše stoga što je bolesnik svjestan zbivanja i činjenice da mora umrijeti jer mu lijeka nema. Postoji ipak način kojim se nastoji spriječiti prodor silvatične bjesnoće u urbanu, a to se postiže redovitim cijepljenjem pasa. Pošto je pas glavna karika u prijenosu na čovjeka, tim se putem uspijeva održavati zaštita gradskog stanovništva.
Ako bijesna lisica ugrize psa, što se događa seoskim, lovačkim ili psima izletnika, necijepljeni će se pas uskoro razboliti. No već prije pojave znakova bolesti u slini toga psa pojavit će se virus bjesnoće i pas će biti opasan za okolinu. I ta se pojava koristi za čovjekovu zaštitu. Zakon nalaže da svaki pas koji je ugrizao čovjeka mora biti pod strogom kontrolom veterinara 14 dana. Ako u tom vremenu pokaže simptome bjesnoće, taj je čovjek u opasnosti i hitno se mora cijepiti. Uglavnom je to još uvijek dovoljno rano da se u čovjeku spriječi daljnje širenje uzročnika, odnosno da se spriječi sama bolest.